srijeda, 25.04.2007.
crv ili sta god...
Prije koja dva mjeseca na nozi mi se pojavila neka glupost koja je izgledala poput nekog ugriza. Kad nakon koja 2-3- tjedan to nije prolazilo, mislila sam da je neka infekcija pa sam popila turu amoxila no glupost na nozi je i dalje bila tamo… Onda smo se prije povratka u evropu nasli s ostatkom ekipe koja je bila na sjeveru I jedan od njih (Frank) je imao slicno na koljenima, ali u gorem stanju I puno vecem broju. Njemu se to malo zagnojilo pa je mazao antibiotskom masti. Ja sam isto uspjela nekako istiskat nesto gnoja pa sam mazala bivacinom koja 2 tjedna, no to je I dalje bilo tu… Po povratku u njemacku, Frank je obavio pretrage I nasli su mu nekog crva… Posto ja nisam imala zdravstveno u njemackoj, planirala sam odlazak doktoru odgodit za hrvatsku, ali nakon ovoga sam uplatila neko zdravstveno za studente na 2 mjeseca i osla kod doktora. Meni nisu nasli nikakve crve, ali mi je zeljezo u krvi izrazito nisko pa trenutno uzimam tablete za zeljezo I za 2 tjedna idem ponovo vadit krv I na ultrazvuk (nisam sigurna sta ce mi gledat ultrazvukom, ali saznat cu).
Dakle, moja glupost na nozi je jos tu, tog crva nemam, ali da li imam nesto drugo... nemam pojma. Da covjek ne zna da to imam vec 2 mjeseca, reklo bi se najobicniji ugriz kojeg sam malo vise cesala. A sto je najbolje, ja to uopce ne osjetim, niti boli, niti svrbi…Po dolasku u hr planiram jos jednom i kod nas na pregled… Kad sam zvala kliniku za tropske bolesti da pitam koja je procedura za obavit pregled, rekli su mi da za tog prvog crva odem samo kod doktora opce prakse I ako ga imam, dobim 3 tablete I to je to… rekli su mi da moze biti I neki drugi crv koji zivi u kozi, al onda stvar postaje kompliciranija…
Zakljucak: jos uvijek neznam jel imam ista ili ne… kad saznam, javim… Inace, jos jedan od studenata sto je bio s nama je izgleda pokupio bilharziju (iliti shizostomijazu). Pozitivna stvar na madagaskaru u usporedbi s afrikom je ta, da ako covjek I pokupi kojeg parazita, lako ga se rijesi (sto u africi nije uvijek slucaj)…
Kad sam prvi put cula za crva, nije mi bilo svejedno I grozno sam se osjecala, ali sad sam totano otupjela na to… a I nekako se nadam da nije crv 
.
- 12:34 -
utorak, 27.03.2007.
Evropa- gora i od Madagaskara
Ponedjeljak je bio iznimno naporan dan. Digli smo se u 4h (po Madagaskarskom, odnosno 2 po evropskom vremenu), dosli na aerodrom, natezali se sa sluzbenicom na check-inu oko rucne prtljage (dozvoljeno je samo 5 kg i vaze se odma kad se predaje i velika prtljaga, a Goran je u svojoj torbi imao kojih 11kg zbog foto opreme), ukrcali se u avion na vrijeme, ali smo zbog viska prtljage kasnili sat vremena s polaskom. Sat i pol leta i onda 2 sata na Reunionu (nas let ide Pariz- Tana- Reunion- Pariz) pa smo to vrijeme proveli u redu za carinsku kontrolu i kontrolu rucne prtljage i natrag u avion. Onda jos 10 sati iznimno mirnog leta i dolazak u Pariz- Orly (mali aerodrom blizu centra). Tu smo cekali na prtljagu kojih pola sata i onda opet muke. Posto smo svi troje (Goran, Katharina i ja) imali vezu za Njemacku tek iduci dan, spavali smo u najjeftinijem hotelu blizu aerodroma kojeg smo nasli na netu i rezervirali sobe unaprijed). Inace tokom dana (ili bolje receno par sati dnevno) ima kombi koji vozi svakih pola sata na relaciji hotel- aerodrom (i to s aerodroma besplatno, a na aerodrom kosta 5 eura po osobi), proveli smo kojih pola sata cekajuci kombi koji nije dosao (zadnji je otisao u 22.45- mi to naravnonismo znali, a dosli smo na stanicu nekad oko 23h). i kad smo odlucili uzeti taxi, nijedan taxi nam nije htio stati… Sve to ne bi bilo toliko tesko i naporno da se vec nismo totalno smrzli (iako ni u Tani nije bilo previse vruce- oko 20-ak stupnjeva, prijelaz na bijednih 2 stupnja ipak nije bio previse ugodan). Da stvar bude bolja, dok se 70 dana u tropima uopce nismo kuhali (cak je bilo i hladnjikavo s vremena na vrijeme), u Evropi nije bilo zime i temperature su bile oko 15, a sad kad smo se vratili, paduckao je snijeg i SAD je zima. 20.3.!!! Pa di to ima?!
No da se vratim na pricu- nakon dosta smrzavanja, jedan taxist nam je stao i rekao nam da je taxi stajaliste dalje u drugu stranu pa smo se s kolicima s prtljagom, odvukli do tamo i tamo su se 3 vozaca natezala koji ce nas odvesti (nas hotel je odma do aerodroma i onaj koji nas uzme gubi sansu za ulovit druge musterije do grada) i na kraju smo ipak uspjeli stici do hotela. U ponoc… sto je tocno 22h kako smo budni.
A sutra jos jedan dugi dan… Ujutro dorucak u hotelu, lapili u sobi do 12, a onda uzeli taxi do aerodroma i tamo camili ostatak dana jer nam je avion tek u 21.30h navecer. Dok smo se setali po aerodromu pokusavajuci naci toplije mjesto za sjedit (ovdje se ne grijesve nu 16 ko kod nas, vec dosta stede), sreli smo Helenu Hecimovic iz Koprivnice, iz Dravske lige (Goranova bivsa sefica) i Koprivnickog gradonacelnika na putu za Sevillu. Kako je ovaj svijet mal. Ne sjecam se jesam prije spomenula da smo na Madagaskaru upoznali curu iz Beograda koja radi magisterij u Nizozemskoj i pozna Tonija i Irmu iz Zelene?! Ako sam spomenula, ignorirajte ovu recenicu, a ako nisam- jos jedan primjer kako je svijet globalno selo… Steta samo sto smo Helenu sreli kad su oni vec morali na avion, a mi smo imali jos puuunooo sati do naseg leta (sva sreca da postoje sve te silne nove tehnologije pa smo malo tipkali na kompu- npr. ovaj mail J, slusali mjuzu, gledali filmice… pa je vrijeme iak malo brze proslo).
Posto smo u Hannoveru tek u 23, ne lovimo zadnji vlak za Braunschweig pa ce i to biti duga noc…
- 10:32 -
kraj se blizi
Jos dva dana… i onda nazad u Europu. Danas smo imali dan odmora. Trosili smo pare na zadnje suvenire, a usput smo svratili i na masazu po 15kn 45 min. Moram priznati da mi je bas godilo i da idemo i sutra. U istoj trgovini sam kupila i par sapuna, a i etericna ulja su jako jeftina. Nadam se da ipak nisam potrosila previse para na svakakve gluposti J. A nesto para cu valjda i vratit u Deutschland (ipak moram od neceg zivjeti iducih par mjeseci do nove stipendije).
Danas smo obavili i par formalnih gluposti (poput potvrdjivanja leta, kupovanja nazad eura, shoppinga- hrane za put i sl). Ovdje je opet ciklon (tko zna koji po redu ove godine), ali je trenutno par sto km sjeverno od nas i nadamo se da nece doci do nas u nedjelju- ponedjeljak pa da nam jos nedaj boze odgode let. A kad dodjemo u Hannover, jos cemo vidjeti kako cemo u Braunschweig jer kako stizemo navecer, ne stignemo ulovit zadnji vlak pa je to jos vrlo upitno… a zanimljivo je da nemam ni kljuc od stana pa ako dodjemo u neko ludo doba, neznam ni kako cemo unutra (valjda ce cimeri smisliti nesto; posto je nas novi doktorant poceo radit u 1.mj kad smo mi odlazili na Madagaskar, do njegovog odlaska na Madagaskar je zivio mjesec dana u mojoj sobi- jedna stanarina manje za placat J, i kljuceve mi je ostavio na faksu - a to je naravno na drugom kraju grada posto ja zivim blizu kolodvora)… no vidit cemo. Sta bude bude.
- 10:31 -
Ranomafana 2
06.03.2007.
Eto mene opet. Kad sam citala mailove koji su stigli od nekih od vas, shvatila sam da je sve sto sam pisala bilo ocito dosta negativno. Naravno, u trenucima kad sam pisala, tako sam se osjecala, ali ono sto ostaje u sjecanju su uglavnom samo lijepe stvari kojih mozda ponekad i nema toliko puno, ali ipak dovoljno da iz sjecanja izbrisu sve ruzno.
Lijepih trenutaka ima toliko da neznam gdje bi pocela… Moram priznati da sam jako sretna sto sam ovdje, sto radim na projektu koji je jako zanimljiv, sto imam asistenta J, i sto je isto jako bitno, sama sam svoj gazda. Moj sef mene pita koji su daljnji planovi i sl, a ne ja njega. Ja samo kazem da trebam auto taj i taj dan, da trebam jednog ili nijednog vodica (ovdje se u principu ne smije po nacionalnom parku bez pratnje…). A sto se samog terenskog dijela tice, ukratko cu opisat sta radim (kog ne zanima, preskocite na slijedeci paragraf J). Postavila sam oko 700 plastelinskih modela zaba u 3 boje (smedje, narancaste i crno-zute) i redovito ih pregledavam na tragove predatora (da li zivotinje jedu moje modele i koju boju vise vole). 2 boje predstavljaju otrovne zabe pa ocekujem da to predatori znaju pa da ih nece toliko jesti bez obzira na to sto su zbog svoje boje jako uocljive. Posto te dvije vrste otrovnih zaba ne zive na istom mjestu, promatram i razlike izmedju napada na jedne i druge na raznim stanistima. Ima toga jos, ali da ne duzim previse…. Kog zanima, pitajte kad se vidimo J (ima toga previse za pisat).
Osim mog zanimljivog eksperimenta, Goran i Miguel (sef) su nasli nekoliko potencijalno novih vrsta zaba pa je dogovor da cemo jednu od njih (ako dna pokaze da je nova vrsta), ja i Goran opisat (uvjet je da ne smijem postavljat nikakva pitanja vec samo predati sefu gotovi opis).
Kad usporedim moj prvi i drugi boravak na ovom otoku, razlike su goleme. Prvi put nismo imali puno para pa smo putovali javnim prijevozom (taxi-brus; najcesce neki kombi ili pick-up koji krece na odrediste tek kad se napuni- sto ponekad znaci sate cekanja, a rijec pun znaci kad vise NITKO ne stane pa to nekad podrazumijeva sjedenje na pol sjedala 10 sati u komadu…), odsjedali smo u najjeftinijim hotelima… ali su zato “terenski” uvjeti bili neusporedivi. Sad se vozimo autom, spavamo na lijepim mjestima, ali zato radimo u uvjetima koje sam prije detaljno opisivala. A prosli put, najveci domet nam je bio prijelazak jedne rijeke dubine do guza, te spavanje u satoru 12 dana od cega je 10 padala kisa (ali je bilo vruce pa kisa nije predstavljala nikakav problem)… Iako sam na prvom posjetu vidjela vise toga, ovaj boravak je neusporediv. Cesto se navecer ide u “zabarenje” pa kako moj sef kaze, ovo je jedinstveno mjesto na svijetu gdje se u pola sata setnje po cesti, uz minimalni napor, moze vidjeti 30-ak vrsta zaba (sto je puno vise nego broj svih vrsta vodozemaca u Hr)… a setnja sa mojim sefom je kao setnja s hodajucom knjiznicom- zna svaku vrstu sto zaba, sto gmazova i to ne samo vizualno, vec i po glasanju. Nema te zabe cije glasanje nezna, a ako se slucajno i nadje nesto takvo, onda je 90% da je to nova vrsta… Ali ponekad, imati sefa koji je toliko nadobudan, znaci ne spavati, ne jesti, vec samo raditi, pa sam cak i ja (iako teoretski nemam puno veze s ostalim projektima) par puta ostala u labu do kojih 11-ponoci (a dizanje je obicno oko 6)… Dok Ameri ovdje kad dodju na teren uopce ne gledaju na pare jer ih uvijek imaju dovoljno, mi smo uvijek u nekoj guzvi i u kratkom vremenu, treba se skupit sto vise podataka, sto vise uzoraka, a u Evropi pocinje visemjesecna obrada svega sakupljenog… Zbog toga je tempo ponekad ubitacan pa smo tako i mi zadnja 3 dana proveli u autu (jedan dan smo dosli u selo i dogovorili s lokalcima da nam donesu 3 zabe, drugo jutro smo skupili zabe i produzili s ostatkom ekipe za glavni grad naci se s jedim pet dealerom da napravim standardizirane fotke par zaba koje trenutno ima i onda trece jutro nazad za ranomafanu (do koje ima kojih 350km i 9-10 sati voznje) tako da smo se vratili tek oko pola 10 navecer…
A danas sve po starom- provjera modela, fotkanje zaba…. I tako ce biti sve do povratka u Tanu (kako sad stvari stoje, vracamo se 16.3., a 19.3. ujutro letimo nazad).
- 10:30 -
Ranomafana
18.2.2007. nedjelja- Ranomafana
Danas nam je svima manje-vise dan odmora. Nakon juceranjeg puta, smjestanja i razmatranja situacije, skoro pa se nista ne radi- neki citaju, neki diskutiraju, neki utipkavaju zaostatke od zadnjih mjesec dana (ja J), a neki se jednostavno izlezavaju i ne rade nista. Sef i ostatak ekipe dolaze tek sutra pa je za popodne planiran odlazak u toplice (rano= voda, mafana= vruce) dolje u selu. Danas ujutro sam upoznala slavnog Emila (najpoznatiji vodic na ovom otoku i suotkrivac zlatnog lemura- posljednje opisane vrste primata; u biti nisam sigurna, al mislim da je kasnije jos opisan jedan majmun u Africi) i njegovu djecu smo zaposlili da prave modele zaba za moj eksperiment.
25.2.2007. nedjelja- jos uvijek Ranomafana
Danas mi je prvi dan da nisam na terenu, i to samo zato jer nemamo auto, a lokacije koje iduce trebam obici su dosta daleko za hodanje. Prvi dan smo samo lovili par zaba i zmija za moj eksperiment predacije (hranim zmije jednom otrovnom i jednom obicnom zabom i promatram sta radje jedu), a vec iduca tri dana sam provela postavljajuci moje plastelinske modele na razlicitim lokacijama.
Inace, od ponedjeljka do cetvrtka je tu bila luda kuca- juznoafricka filmska ekipa koja snima dokumentarac o Madagaskarskim vodozemcima i gmazovima, ekipa parazitologa iz iste zemlje, te nasa ekipa. Sve zajedno- preko 20-ak ljudi… A onda su svi juznoafrikanci otisli, a otisao je i jedan nas auto (Miguel, Goran i 2 vodica) na jug trazit neke zabe i vracaju se u nedjelju/ ponedjeljak kad dolazi i nas drugi auto nazad koji je otisao po ostatak nase ekipe koji je ostao u drugom parku skupit jos nesto podataka. Od veceras ili od sutra- opet ludnica…
Sto se tice same bioloske stanice- prvo smo bili malo razocarani kad smo vidjeli da spavamo na skoro 5 min uzbrdo od stanice jer je tamo kamp, ali kasnije smo se uhodali i spustili sve stvari dolje iz satora (ostavili smo samo stvari za spavanje), te sve rasporedili u ormarice pa u biti ujutro nakon sto jednom napustimo sator, ne vracamo se u njega do navecer. Moram priznati da mi jako godi boraviti u velikom suhom objektu, s toplim tusem i normalnim wc-om. A o hrani da ni ne pricam- osim rize (na ovom otoku gotovo da nema obroka bez rize), jedemo puno povrca, palacinke, pizzu, spagete…, a za desert ponekad dobijemo cak i vocni jogurt ili sladoled. I obavezno uz svaki obrok svjeze izmiksani sok od ananasa, papaje, manga… Moram priznati da uzivam u svim tim (u europi svakodnevnim) sitnicama. A ono sto me najvise veseli je da se nakon mokrog terena, mogu otusirati toplom vodom i obuci u suho i biti suha ostatak dana (a ne kao dosad- jednom se namocis i onda hodas mokar iducih 3 dana). A ono sto me jos vise raduje je cinjenica da ce nagodinu postojati i zgrada sa spavaonama odma do i da bi trebali imati i direktnu satelitsku vezu na net J pa cemo se mozda nagodinu cuti skypeom…
Naravno da ipak nije sve tako savrseno. Posto je ovdje jako vlazno podrucje, i kise su cesto neumorne (od cetvrtka ujutro kisa doslovno nije prestala do subote popodne, a kad je lijepo vrijeme, onda pada samo po noci..), ovdje vlada carstvo pijavica. Nisu bolne, cesto ih uopce ni ne skuzim, ali nije ugodno znati da plaze svuda posvuda po tebi… Najgore su velike- uopce ih ne skuzis sve dok se toliko ne napiju krvi i same otpadnu, i onda ne skuzis pijavicu vec veliku krvavu fleku na odjeci… A sto se komaraca tice, dosad su me ovdje ugrizla svega 2-3 u tjedan dana, ali nekako ni to nije utjesno kad se uzme u obzir da svi stanovnici sela imaju malariju. Ovaj tjedan smo presli na malaron- najucinkovitiju profilaksu, a na pocetku smo pili lariam jer se malaron ne smije piti duze od 28 dana. A imali smo i jednu malo pre-panicnu situaciju. Erik- jedan od studenata koji radi diplomski na punoglavcima, se jedno vece igrao sa sismisem kojeg je ulovio i sismig ga je, unatoc oprezu, uspio ugristi. Iako se rana nije vidjela, sismisi imaju male zube i slina je teoretski mogla doci do krvi. I vjerojatno bi se ta cijela prica zaboravila i nikad spominjala, da Eriku nije pozlilo iduci dan. Bjesnoca- odma se digla panika… nije cijepljen, nije ni dezinficirao ranu…, a nekima je ta slucajnost bila prevelika. Na srecu, ovdje u knjiznici imaju knjigu Treveler’s health i odma smo isli procitati sta kaze. Prvi simptomi najranije za par dana- do par mjeseci, bol u rani i dr. Dakle, puno galame, na srecu, bez razloga.
- 10:29 -
Andringitra
16.2.2007.
Za pocetak dobra vijest- proradio mi komp!!! Ipak je samo bio mokar pa kad sam ga uspjela dooooobroo posusit- gle cuda J.
Mi na putu za zadnji nacionalni park- Ranomafanu. Ovdje cemo biti 20 dana, bez signala i interneta pa da se ne brinete.
Sad se vracamo iz Andringitre- najviseg dostupnog vrha na otoku, takodjer nacionalnog parka i tu smo Goran i ja bili vise kao turisti… Prvi dan smo se penjali gore do kampa 11km, koja 4 h s pauzama, s kojih 1400mnv na 2085mnv. Islo je nas 5 biologa, koja 4-5 vodica i jos 15-ak nosaca.vecina nosaca je nosila vrece s rizom jer dvoje studenata ostaje gore s kuharom i 2 vodica jos 15-ak dana. A posto ovdje nema obroka bez velike hrpe rize, netko to treba i doteglit gore…
Uspon je prosao dobro- bez prevelikog napora i s par kracih pauza. A pejzazi putem su predivni- brdo vodopada, od cega je jedan visok kojih 400m, malih kamenih mostica preko potoka, a u pozadini goleme granitne stijene…
Imali smo srece s vremenom. Cijeli dan nije padala kisa, sve do nekad u noci pa smo po suncu postavili satore, malo cavrljali s Britancima iz Kew Gardens koji se bave orhidejama, pripremali se za sutra (punili epice s alkoholom, rezali etikete i ljepili ih), te smo vec oko 9-9.30 legli spavat.
A iduci dan je za mene bio koma. Mislila sam da cu umrijet… Kao prvo, cijelu noc nisam posteno spavala jer sam popila dosta crnog caja navecer, onda me malo nesto stomak zezao, a osim toga, penjali smo se na koje 2500mnv i to me dokrajcilo. Cim smo dosli na ravno, oporavila sam se i nastavila manje- vise normalnim tempom. Nakon koja 2 h smo stigli na nasu lokaciju i tu smo se podijelili i lovili zabe kojih sat-dva i kad smo ih oceli procesuirat (uzimat bris za gljivicu- chitrid, dna i mjerit velicinu), pocela je kisa. I to prvo lagano, a kasnije je pljustala… I dok smo bili skoro gotovi, doslo je do zbrke s brojevima koja se rjesavala kojih pol sata, i za to vrijeme je potok kojeg smo nekoliko puta morali prijeci da bi stigli do lokacije, postao prava bujica pa smo na jednom mjestu prelazili preko u lancu, u vodi skoro do struka, potpuno obuceni, po ogromnoj kisi… Nemoram ni spominjat da na 2500mnv temperature nisu pretjerano visoke, pogotovo kad se hoda u mokroj odjeci, po vjetru… i tako u sljapkavim cipelama nazad u kamp. Sva sreca pa imamo nove satore koji su dobri pa su nam barem rezervne stvari ostale suhe. Kad smo dosli nazad oko 4h, rucak nas je vec cekao i poslije rucka sam se zavukla u sator, u flisu i hlacama, u 2 vrece za spavanje i cvokotala kojih pol sata dok se nisam napokon malo ugrijala. Zaboravila sam spomenuti da dok smo bili gore po kisi, oboje studenata, a i neki od vodica su cvokotali od zime, dok smo mi ipak bili u jaknama i kolko tolko suhim cipelama (onda jos nisu imale dovoljno vode za sljapkanje)… A kad pomislim da ce ovo dvoje ostati gore na toj zimi i kisi jos dva tjedna, sretna sam sto smo mi bili samo par dana…
Unatoc umoru, ni iducu noc nisam spavala, ali ovaj puta jer su me uhvatile probavne smetnje pa sam muku mucila s kisom da ulovim trenutak za izic van, a da ne pokisnem ko mis… (naravno i kabanica i jakna su mi bile totalka mokre i izvana i iznutra pa nis koristi od njih)… I nakon poluprospavane noci, s probavnim smetnjama, zakljucila sam da je najbolje da ostanem u kampu i oporavljam se… Kad se Goran vratio, rekao je da je dobro da nisam isla jer su isli 3x brze nego jucer… a studenti su isli sami na drugi stranu i u biti, sam ja trebala s njima, ali ni to mi nije pretjerano zao sto sam propustila, nakon sto su mi rekli da su prelazili neku rijeku di je voda bila do prsa… I ja imam neke granice J… Pa da mi je netko rekao da cu se toliko puta skoro smrznut na Madagaskaru, mislila bi da je to neki vic… ali eto vraga. Iskreno govoreci, za puno stvari koje sam prozivjela u zadnjih mjesec dana, nisam nikad mislila da ce mi se desit. Pa ipak jesu… a ono sto me najvise cudi, je da nakon toliko vremena provedenih u totalka mokroj odjeci i obuci, nisam pokupila neku gadnu upalu koje cega.
Od veceras smo u bioloskoj stanici koju su sagradili Ameri pa racunam da ce to biti lijepo mjesto za radit (iako i tu spavamo u satorima, ali imaju tusevi s toplom vodom, knjiznica, lab…. struja, naravno J).
- 10:26 -
Tana i pripreme za teren
11.1.2007.
Posto smo stigli u rano jutro, a cijelu noc proveli u avionu, prvo smo odmorili nekoliko sati pa smo s malagaskim kolegom Faly-em otisli na rucak i dogovorili za obavljanje formalnosti prije puta. iduce jutro smo proveli na fakultetu, upoznavajuci se s profesoricama (jedna od njih je moja imenjakinja- Madame Olga), kopirajuci dozvole za istrazivanje, dogovorili za prijevoz za sutra...
13.1.2007. Put za Andasibe
Za razliku od prije 3 godine (kada sam ja bila prvi put, a Goran drugi put na Madagaskaru), ceste su bile nove pa je put bio relativno brz (za njihove uvjete). Na putu- nista posebno osim jedne anegdote. Negdje na kojih pola puta pita Goran jesmo mi sigurni da idemo u dobrom smjeru? Ja pitam Faly-a i po njemu je sve u redu. Za par minuta kaze Goran: "Mi idemo u krivom smjeru!!!". Da provjerimo tocno kuda idemo, Faly je izvadio kartu i onda je Goran vidio da je cijelo vrijeme bio u krivu. Posto na Madagaskaru jako puno gradova i sela pocinje na An..., zamijenio je Antsirabe i Andasibe. I umjesto golemih povrsina pod rizom koje okruzuju Antsirabe, mi idemo u podrucje gdje dzungla (ili ono sto je od nje ostalo) dominira krajolikom. Ne moram ni reci koliko je bio sretan kad je shvatio gdje idemo (inace podrucje gdje ima jako puno lemura Indri, kameleona..., i naravno puuuuno zaba)...
Vecerali smo s lokalnim Njemcem Reinorom koji vodi NGO Mitsinjo- udrugu koja se bavi ekoloskim turizmom; upravljaju jednim dijelom sume, posumljavaju ga domacim vrstama (ovdje inace vecinu suma cine eukaliptusi), educiraju lokalne ljude za turisticke vodice, prodaju lokalne proizvode, te upravljaju Ramsarskim podrucjem (mocvarom od medjunarodnog znacaja) Torotorofotsy.
S njim smo dogovorili za terenski dio- plan rada i vodice, te smo vec drugo jutro bili u sumi pogledati teren.
- 09:49 -
vrijeme je da se krene...
9.1.2007.
Posljednje pripreme su u tijeku- pakiraju se zadnje sitnice, vaze se prtljaga... odlazak na vlak iz Braunschweiga (Njemacka) za Hannover i od tamo avionom za Paris Orly. Goran i ja smo prvi koji krecu na teren dok ostatak ekipe dolazi mjesec dana kasnije. Necemo o tome da smo umjesto 20 dozvoljenih kg imali zajedno barem kojih 5kg viska, ali posto avion nije bio pretjerano pun, sluzbenice na salteru nisu rekle nista. Nocenje u hotelu na aerodromu, prepakiravanje i drugi dan navecer let za Antananarivo (ili skraceno Tanu). Zaboravila sam spomenuti da sam u rucnoj prtljazi imala home-made napravicu za dobijanje alkaloida iz mojih zaba (TAS- Transcutaneous Amphibian Stimulator ili ljepse frogmilker) koja proizvodi lagane elektroimpulse pa zabe otvore svoje zlijezde i izbace sve alkaloide (zabe su neozlijedjene u toj proceduri, a drugi nacin da se dobiju isti podaci je da se zaba ubije i skine koza)... Da se vratim na pricu, na pregledu rucne prtljage morala sam objasnjavati sta je to i cemu sluzi, a u Hannoveru su cak provjeravali napravicu na tragove baruta. Ko u CSI No sve je dobro proslo i mi smo stigli na Crveni otok sa svom prtljagom (osim duck tape kojeg su mi oteli iz moje rucne prtljage)...
- 09:26 -
